Vladavina Žigmunda Luksemburškog te njegovo ratovanje protiv Osmanskog Carstva neiscrpna je tema u hrvatskoj historiografiji. Jedan od manje istraživanih aspekata vezanih za ovu širu tematiku jest njegov vojno-obrambeni sustav u srednjem Podunavlju. Nakon uvoda u temu i obrazloženja metodologije u ovom radu slijedi poglavlje o dosadašnjoj historiografiji vezanu za taj sustav. Slijedeća poglavlja prate kronološki razvoj ugarsko-osmanskih sukoba od pojave „osmanske ugroze“ do kraja Žigmundove vlasti i života. Uz kronološku podjelu rad prati razne mjere i napore kojima je kralj nastojao zaustaviti prodor osmanlijskih osvajača. Analiza različitih povijesnih izvora i konzultacija s postojećom stručnom literaturom pokazala je da je Žigmund nastojao na tri glavna načina obraniti svoj položaj. Riječ je o reformi načina novačenja što je rezultiralo većim brojem dostupnih vojnika, odnosu sa susjednim vazalnim zemljama u svrhu kreiranja tampon zone te o formaciji jakog fortifikacijskog sustava na Dunavu između Beograda i Severina. Povijesni izvori, poglavito pisma Teutonskog reda, također pokazuju koje je veličine taj fortifikacijski sustav bio te na koji način je bio opremljen i održavan. U konačnici prikazani su razlozi i događaji zbog kojih navedeni sustav nije bio održiv u tom obliku. ; The reign of Sigismund of Luxembourg and his warfare against the Ottoman Empire is an inexhaustible topic in Croatian historiography. One of the less researched aspects related to this broader theme is his military-defensive system in the middle Danube region. Following the introduction to the topic and the explanation of the methodology, this paper proceeds with a chapter on the existing historiography related to this system. The subs-equent chapters chronologically trace the development of Hungarian-Ottoman conflicts from the emergence of the "Ottoman threat" to the end of Sigismund's reign and life. Along with the chronological division, the paper follows various measures and efforts by which the king sought to halt the advance of ...