Likovni motiv mrtvih priroda u slikarstvu nizozemskih provincija 17. stoljeća, mada ponekad zapostavljen u odnosu na druge motive, jednako je tako važno pa čak i neiscrpno vrelo podataka koji nam i danas, otprilike četiri stoljeća kasnije daju jasniju sliku o društvu u kojem je zanimanje za njim u tom trenutku zabilježilo značajan porast. Počevši od pregleda čimbenika razvoja slikarstva mrtvih priroda navedenog područja, ovaj rad razjašnjava pozadinu pojave fenomena pojačane usredotočenosti na spomenuti motiv radi pojednostavljenja interpretacije simbola na djelima nekih od najistaknutijih onodobnih predstavnika. Pri tome se Ambrosius Bosschaert Stariji, Jan Brueghel Stariji i Jan Davidsz. de Heem izdvajaju kao oni u čijim se radovima ogleda istovremeno zanimanje društva za cvijećem i njegovim prikazom u umjetnosti, dok se u ostvarenjima potonjeg slikara, kao i u onima Clare Peeters, Pietera Claesza, Willema Claesza Hede, Willema Kalfa i Abrahama van Beijerena preslikava potreba tog istog društva za iskazivanjem osobnog prosperiteta na prostrtim stolovima. Osim što oba slučaja ukazuju na neizbježnu isprepletenost slikarskih tradicija južnih i sjevernih provincija, na koncu su i potvrda postojanja bogate značenjske slojevitosti i društvenog značaja mrtvih priroda ovog područja. ; Although neglected at times when compared to other painting genres, Dutch and Flemish still life painting is an equally important, and even an inexhaustible source of information that today, approximately four centuries later, gives a clear idea about the society which it marked a significant rise of interest in. Starting with the overview of the development factors of this area’s still life painting, this paper clarifies what underlies the phenomenon of the increased focus on the mentioned genre with the aim of simplifying the interpretation of symbols found in the artworks of some of the most prominent representatives. While Ambrosius Bosschaert the Elder, Jan Brueghel the Elder and Jan Davidsz. de Heem stand out as those whose ...